Više sam puta već pisala o radu na nezavisnoj sceni – o čarima i slobodama koje ona nudi, ali i o zahtjevima koje ona postavlja pred umjetnike koji se odluče stupiti u njezine ralje. Djelovanje na njoj često i nije odluka, već način – način da se netko koga Fortuna nije pomazila i uvela u sigurnost određenog ansambla (a time i stalnih prihoda) jednostavno pokaže i dokaže. Iako većinu vremena žive u neizvjesnosti, njihova želja za radom, ali i ljubav prema tome pozivu vodi ih naprijed. Takva je i moja sugovornica – Karmen Sunčana Lovrić. Zapamtite njezino ime jer ova Moderna (glumačka) Afrodita ima vam štošta zanimljivo za ponuditi. Zato – Dodajte njezine projekte na svoju must see listu (ako još niste). Za početak, glumica ste članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Znamo koliko je bavljenje umjetnošću često smatrano nečim nesigurnim, ali kada si dijelom nezavisne scene, ta je neizvjesnost još jača. Kako ste se uopće odlučili na taj potez?
Odlučila na potez…? Da se hoću praviti važna, rekla bih da sam se odlučila, ali nezavisna scena nije odluka, već – način. Način da se bavim glumom i kazalištem jer možda neke druge mogućnosti nisam imala. Kultura u Hrvatskoj nije na pretjerano visokoj razini. Puno ljudi ne ide u kazalište i ne odlazi na kulturna događanja. S druge pak strane, ima puno glumaca, a malo radnih mjesta... Ja nisam upisala Akademiju na kojoj se čovjek već tijekom studija upoznaje sa svojim budućim kolegama i na kojoj stvara prijateljstva i poznanstva. Da jesam, možda bi sve bilo drugačije. Ljudi su mi nerijetko govorili da se ne mogu baviti glumom ako "nisam s Akademije", no… ja sam jednostavno znala da se želim baviti njome. Zato sam i pronašla alternativu iako nisam imala točnu viziju kako će to izgledati. Da me netko prije 15 godina pitao želim li se zaposliti u nekom kazalištu - vjerojatno bih pristala. To bi mi bilo logično i ispunjenje snova. Danas mi je možda ipak drago što nije bilo tako jer, makar nezavisna scena ima svoje (mnoge) nedostatke, nudi i mnogo slobode te prostora za učenje, rast i napredak – a ja sam osoba koja voli učiti i spremna je dati sto posto od sebe gdje god da se nalazi.
Prvo sam glumački profesionalno započela raditi s glasom, a onda sam krenula dobivati manje uloge na televiziji i filmu. Do kazališnih je audicija bilo teže doći, ali… kad bih došla - često bih i dobila ulogu. Tako sam, malo po malo, krenula u kazališne vode i shvatila da je to nešto u čemu stvarno uživam te da želim više raditi u njemu, a ne samo pred kamerama (kako sam prije mislila). Na počecima karijere odlazila sam na audicije gdje bih nailazila na zatvorena vrata (ponekad i uvrede zbog svog statusa) i već sam tad spoznala da se moraš zainatiti i da ne smiješ odustajati od svog sna. Primjerice, na snimanju jedne serije u kojoj sam imala epizodnu ulogu redatelj me pred kolegama posebno pohvalio, a to je iz nekog razloga štrecnulo kolegu glumca koji mi je, očito s namjerom da mi spusti, kazao kako svejedno nikad neću moći raditi u kazalištu. To što mi je rekao bilo mi je strašno - poticajno.
Tražila sam edukaciju i iskustvo gdje god sam mogla. Završila sam ih mnogo, ali posebno bih izdvojila dvogodišnji masterclass iz glumačkih tehnika Mihaila Čehova i Sanforda Meisnera pod vodstvom Scotta Fieldinga koji se odvijao tu u Zagrebu i završio je sa, za mene, jako bitnom predstavom. Ona je bila prekretnica zbog koje se rodila ideja, ali i odluka o stvaranju vlastite kazališne platforme. Tad je nastala umjetnička organizacija, tj. naš Teatar Studio 9 u kojem, uz druga mjesta, najviše stvaram i djelujem.
Upad na ADU san je snova svake mlade osobe koja se želi baviti glumačkim zanatom. Što mislite, koliko je presudan upis iste? Mogu li oni koji ju nisu upisali i dalje biti „u igri“ za ostvarenje svoga sna?
Naravno da je poželjno upisati Akademiju, tj. glumačku edukaciju, ali… bolje je pitanje - koju? Kod nas je velik izbor. Da ja sad biram, odabrala bih onu u Osijeku jer ona nudi i glumu, i lutkarstvo, ali i neverbalni teatar - super kombinacija. S druge strane, može se otići i van Hrvatske. Uglavnom, osim same glumačke edukacije, etike i discipline, na Akademijama se nude i prilike za predstavljanje, za umrežavanje i stvaranje konekcija. Mogu li oni koji se nisu upisali biti u igri? Mogu, ali samo ako su spremni u to uložiti puno ljubavi, volje i truda i ako su spremni boriti se za to što žele. To je teži put koji često zahtjeva dokazivanja drugima, ali i samome sebi te traži i puno ulaganja u alternativnu edukaciju, ali i - sebe.
Kada vas ljudi malo guglaju, često među prvim informacijama izlaze tečajevi koje ste pohađali (od tehnike Stanislavskog do Grotowskijeve tehnike tijela i glasa). Što mislite, koja vas je tehnika najviše oplemenila? Kada glumite, koristite li se samo jednom ili je to kombinacija svih naučenih?
Super da se netko dotakao i toga jer rijetko kad se uopće pita nešto vezano uz glumačke tehnike. Ljudi većinom ne razumiju da je gluma, osim talenta, i zanat. Zato, nažalost, i prevladava ono mišljenje da glumiti može svatko.
Upravo zato što nisam bila na Akademiji, okrenula sam se odlascima na što više edukacija – od svih mogućih glumačkih tehnika i fizičkog izričaja do pjevanja i rada s glasom. Bavila sam se Stanislavskim, Strasbergom (poznatijim kao method acting), Grotowskim, Meisnerom, Čehovom, klaunovskom tehnikom...
Neke od njih više su mentalne, neke više fizičke, ali sve nude različite načine kako doći do svojevrsnoga cilja. U nekima sam se našla više, a u nekima manje. Rekla bih da se možda najviše slažem s Mihailom Čehovom koji je znao reći kako on ne daje nikakvu tehniku, već alate jer – tehnika je osobna stvar. Tako su i za mene sve te tehnike zapravo alati od kojih gradim sebe kao glumicu. Kroz rad, one postaju moja druga priroda. Nekad sam svjesno morala posegnuti za nečim kako bih proizvela neko stanje ili emociju, a sad to više ne moram jer je to integrirano u mene. U suštini… sve su me tehnike oplemenile i svaka mi je na svoj način korisna. Od svih znanja i iskustava uzmeš ono što je tebi najbitnije i gradiš svoje.
Publika Vas je dosad upoznala preko brojnih kazališnih i televizijskih projekata, a Vaš je glas prepoznatljiv i onima koji tu i tamo vole probuditi dijete u sebi i pogledati koji animirani film. U kojoj od navedenih formi najviše uživate?
To mi je uvijek teško reći jer uživam u svemu tome. Kada bih morala odabrati samo jednu koju bih radila do kraja života… stvarno ne bih znala. Zadnjih sam godina više u kazalištu i obožavam ga. Ono je posebno. Biti uživo pred publikom i osjetiti tu sinergiju s njom. To je nešto što nemaš kad snimaš. No… opet imaš nešto slično s kamerom, s ljudima na setu i s ljudima koje zamišljaš da će gledati taj film. Kako sam sad više radila u kazalištu, počelo mi je užasno nedostajati snimanje. Voljela bih više raditi na filmu. Na nečem ozbiljnijem. Obožavam raditi i s glasom (time se puno bavim). Uživam u sinkronizaciji crtića, a još više na snimanjima radiodrama. Najsretnija sam i uistinu uživam i na sceni, i pred kamerom, ali i pred mikrofonom. Sva tri medija su mi ista i u svaki ulažem jednaku količinu ljubavi i truda. Možda mi je najbolje upravo to što se izričaj stalno i mijenja. Makar… idealno bi bilo moći se nekad posvetiti samo jednom mediju i biti u samo jednom projektu, a ne trčati na sto strana - kako mi život često zna izgledati.
Posvetimo se sad malo Vašim projektima. „Moderna Afrodita“ autorski je projekt Vas i Vaše kolegice na sceni – Katarine Arbanas. Predstava je to koja propituje neke današnje vrijednosti, ali ih i obrađuje na humorističan način. Je li nedostajalo inspiracije?
Ne! Štoviše, imali smo toliko puno materijala da smo na kraju morale selektirati. Predstava je ponajvećma proizašla iz nas i naših života, ali i života naše okoline. Bavi se temama i pitanjima koje sam si postavljala dugi niz godina. Na promjer: Zašto je žena ženi vuk? Zašto živimo u takvom društvu? Je li to zbilja tako i mora li stvarno biti tako? Što je sve proizašlo iz borbe za žensku ravnopravnost? Koja smo prava ostvarile, a koja u praksi još ne iako postoje na papiru? Koji je ideal suvremene moderne žene i je li uopće ostvariv? Što sve danas možemo i moramo? Što se od nas očekuje? Glavna je inspiracija bila svakodnevica svake suvremene žene. Bilo je izazovno raditi na tome jer progovaramo i o nekim uistinu teškim temama - o nekad jako lošoj poziciji žene, o kršenjima prava žena, o predrasudama i stereotipima koji se javljaju na svakom uglu,… I… valjalo je od svega toga još napraviti komediju jer htjele smo da tu predstavu, osim žena, pogledaju i muškarci.
Željele smo da se žene prepoznaju. Željele smo da, gledajući sve to na sceni, osvijeste svoj odnos prema drugim ženama u svojem okruženju. Da, ako to jesu, prestanu biti suparnice jedna drugoj. Zato u ovome komadu imamo dvije, na prvi pogled, različite žene koje odmah u startu gaje predrasude jedna prema drugoj, da bi na kraju shvatile da zapravo i nisu toliko različite, jer – ispod kože smo svi krvavi.
S druge pak strane, htjele smo da muškarci koji ovo pogledaju uvide s čime se sve mi nosimo, s čime se sve mučimo. Da nas shvate i (možda) odluče promijeniti svoj obrazac ponašanja prema ženama.
Inspiracije definitivno nije nedostajalo, a ideje dolaze i dalje. Praktički bih mogla napraviti Modernu Afroditu 2!
Ista ta predstava nominirana je za dvije Nagrade hrvatskog glumišta 2022. godine. Možete li opisati kako je bilo stvarati jedan takav komad?
Imala sam početnu ideju za predstavu. Znala sam kojom se temom želim baviti i za to sam radila istraživanje u trajanju od valjda tri, četiri mjeseca. Uvijek volim napraviti dobru istraživačku pripremu, a onda iz toga gradim neku prvu viziju predstave.
Znala sam da unutra vidim dvije glumice, pa sam pozvala Katarinu i predložila joj da radimo zajedno. Razgovarajući i raspravljajući o ideji i tematici, zajedno smo došle do finalne ideje - wellnessa Moderna Afrodita. Složile smo dramaturški kostur, a onda kroz glumačke improvizacije počele na tome kosturu graditi meso te naknadno upotpunjavati i dorađivati. Na kraju smo, od početka zajedničkog rada, cijelu predstavu završile u samo 25 dana, što je zaista brzo. Valja uzeti u obzir, naravno, i da se svaka predstava i dalje razvija kroz igranja pred publikom...
Kako kao nezavisna scena imamo skromna sredstva, većinom smo (sve što smo mogle) radile same. Produkciju i marketing odradila sam ja, a dramaturgija, režija, scenografija, kostimografija naš su zajednički rad. Imale smo suradnike i pomoć oko glazbe i scenskoga svjetla, ali i podršku kolega i prijatelja.
Mnogi možda još nisu upućeni, ali i Vi imate svoju monodramu simboličnog naziva „Dodaj me“. S obzirom na to da predstava kritizira današnje „standarde uspjeha“ – društvene mreže, plave kvačice,… može se reći da ste zagazili na opasan teren. Osim toga, tu je vidljiva i tema važnosti brige o mentalnom zdravlju koje je itekako narušeno utjecajem svakojakih infulencera. Kako je bilo raditi na tome?
Tu sam predstavu odlučila raditi zbog situacije koja se meni dogodila. Bila sam na jednom gostovanju gdje sam se srela s djecom na školskom izletu i jedna me djevojčica pitala da se fotkamo skupa – što i jesmo. Nakon nekog vremena ona mi se javila na Instagramu i poslala tu zajedničku fotografiju, ali na kojoj je sebi prešarala lice. Kad sam ju pitala zašto je to napravila, odgovor je glasio da je to učinila zato što je odvratna i ružna. Tu sam krenula u komunikaciju s njom gdje sam joj rekla kako se ja sjećam jedne lijepe i nasmijane djevojčice i da jednostavno ne mogu shvatiti zašto to misli o sebi. Tad mi se počela otvarati. Priznala mi je da je ovisna o društvenim mrežama, da je putem njih i žrtva bullyinga te da joj je sve to utjecalo na samopouzdanje i mentalno zdravlje. Počela sam s njom pričati o tome kako društvene mreže prikazuju stvari ljepšima nego što one uistinu jesu i da se ne smije uspoređivati s tim nerealnim kriterijima koje one, ali i današnje društvo, propagiraju. Kroz tu komunikaciju s njom javila mi se ideja i potreba da napravim predstavu o tome jer i sama imam nećakinju koja je još dijete i koja uskoro dobiva mobitel te će se i sama susresti sa svim negativnim i opasnim stranama digitalnog svijeta.
Počela sam iščitavati sve moguće studije i gledati sve moguće dokumentarce na temu, ispitivala sam ljude (privatno i preko mreža), upoznavala sam određene psihologe da s njima popričam o tome… Radeći na tome došla sam do trenutka kada mi se sve to skupa – zgadilo. Zgadile su mi se društvene mreže i određeni načini na koji se one koriste. Ljudi fakat nisu svjesni opasnosti koje stoje iza svega toga. Ne idu za tim. Ja sam, recimo, generacija prije mobitela, ali čak i mene sve to „isprogramira“. Mobitel i aplikacije te isprogramiraju, a to je izrazito opasno za mlade mozgove i osobnost u formiranju. Imala sam puno trenutaka gdje sam se, radeći istraživanje za tu predstavi, osjećala loše. Bilo mi je zastrašujuće kad bih čitala kako je stopa suicida kod djevojčica tinejdžerske dobi od pojave društvenih mreža porasla za 200 posto!!! No… taj loš osjećaj i svojevrsni zazor prema svemu što sam otkrivala potvrđivao bi mi da radim na nečemu o čemu je važno govoriti.
Kad sam pak krenula prodavati predstavu, stekla sam dojam da ljudi zapravo ne razumiju koliko je to važna tema - upravo zbog aktualnosti, zbog važnosti za djecu i mlade, zbog razmišljanja da je i roditeljima bitno da njihova djeca nauče kako se pametno i sigurno ponašati na mrežama i internetu općenito, da osvijeste da to što gledaju nije posve realno, ali… ispada da je ovu predstavu teže plasirati nego npr. Afroditu. Mlade je neizmjerno teško natjerati da negdje idu sami neorganizirano, a, s druge pak strane, njihove je roditelje i učitelje/profesore teško natjerati da organiziraju odlazak u kazalište. Ipak, malo-pomalo, i to se ostvaruje putem suradnji s centrima za kulturu i pučkim učilištima.
Izazovno mi je bilo i zato što je to bila prva predstava koju sam uglavnom radila sama – od ideje do teksta (uz određenu pomoć dramaturginje Dine Vukelić). Prijateljica i suradnica Ines Zrnc Gregorina radila je scenografiju i kostime. Mladen Vujčić bio je oko izvana, produkcijska pomoć i podrška. Iako sam svjesna da sam vjerojatno napravila puno grešaka, to je ipak moja prva monodrama. Bio je to svojevrsni test za mene. Bilo je trenutaka kada sam željela odustati, ali… rekla sam si da si to ne smijem dozvoliti – napravit ću to i izaći pa makar ne bilo sve savršeno. Trebalo mi je da razbijem svojevrsnu ljusku perfekcionizma. Stalno si ponavljam, da možda nešto i nije savršeno prema nekim mojim strogim kriterijima, ali sa svakim novim projektom sve više učim, napredujem i polako se približavam onome što zamišljam da bih htjela biti.
I za kraj… Možemo li od Karmen Sunčane Lovrić u skorije vrijeme očekivati nešto novo?
Definitivno! Upravo radimo na našoj novoj predstavi, prvi put s malo većim autorskim i glumačkim timom i jako sam uzbuđena oko tog projekta. U planu i pripremi su i nove ideje za sljedeću godinu. Uz glumačke angažmane na drugim stranama, ono što radim(o) u našem teatru još uvijek je ipak u okvirima vremena slobodnog od onih angažmana koji nose najviše životnih sredstava. Često novac koji glumački zaradim(o) na nekom vanjskom poslu, kasnije ulažem(o) u svoje predstave pa ih još ne može biti toliko koliko bih voljela. Cilj je u budućnosti, kad budemo imali veći broj suradnika i veći broj gostujućih predstava, ostvariti i neki svoj prostor te mogućnosti za više stvaranja i više novih projekata. Ideja nikada ne fali, uglavnom nedostaje mogućnosti, sredstava i vremena da ih se sve ostvari sada. No konstantno, polako i sigurno rastemo - i kao autori, i kao kazalište.
I dalje se ne mogu zamisliti da radim bilo koji drugi posao. Koliko god puta možda pomislim da mi je teško, sve to nekako zaboravim kad naposljetku stanem na scenu. Tad nestaju sve brige. To je jednostavno mjesto na kojem osjećam da trebam biti, kroz koje upoznajem i sebe i svijet. I dalje sam idealistički nastrojena i živim život kao da umjetnost općenito, a pogotovo kazalište i gluma, postoje da svijet čine ljepšim mjestom.
Commentaires