Ako tvrdimo da izravna demokracija nikada u ljudskoj povijesti nije postojala, varamo se. Neposredno donošenje odluka bio je oblik kolektivnog donošenja odluka u nekoliko slučajeva tijekom povijesti. Najzorniji je primjer atenska demokracija. Tijekom 6. stoljeća pr. Kr. u grčkom polisu Ateni razvio se demokratski oblik vladavine koji je iz današnje perspektive isključiv i diskriminatoran. Pravo glasa uskraćeno je ženama, robovima i strancima, tako da su u donošenju odluka sudjelovali samo slobodni punoljetni muškarci koji su starosjedioci Atene. Atenska demokracija nije poznavala pretpostavku zaštite manjine od volje većine pa je vladajuća većina odlukom na ekklesiji mogla prognati pojedinca iz polisa ili ga dati smaknuti. Dakako, takvu demokraciju ne može se nazivati liberalnom i kao takva u današnje je doba nezamisliva.
Demokracija u kojoj se vladavina naroda ne očituje u izravnom donošenju odluka već u biranju predstavnika koji će to činiti umjesto građana predstavnička je demokracija. U suvremenom kontekstu nužno je spomenuti i liberalni segment demokracije kojim se sprječava tiranija većine nad manjinom. Od sloma komunističkih režima krajem 20. stoljeća do danas liberalna demokracija zasigurno je prevladavajuće političko uređenje u svijetu. Teško je zamisliti liberalnu demokraciju u kontekstu izravne demokracije. Jedno isključuje drugo jer podrazumijeva konstantno izravno sudjelovanje građana u političkom procesu bez da se voljom većine ugnjetava manjina. Čak i kad građani ne bi mogli utjecati na ustav te kad bi ustavom zajamčena prava manjina ostala netaknuta, gotovo neprestano nadglasavanje manjine u procesu donošenja odluka dovelo bi do velikog društvenog jaza, to jest do razvodnjavanja civilnog društva po rasnoj, etničkoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi.
Je li izravna demokracija poželjno političko uređenje?
Kritike izravne demokracije koje se svode na to da je takvo političko uređenje neostvarivo jer izravno je donošenje odluka nezgrapno i nepraktično promašene su te se danas lako mogu opovrgnuti suvremenim tehnološkim dostignućima. Međutim, ključno pitanje ostaje je li takav oblik vladavine uopće poželjan. Rasprave su na tu temu razne, no u većini njih dotiče se sljedeća problematika.
Izravno odlučivanje dijelom je srodno i liberalnim demokracijama u kojima se koriste neki instrumenti izravne demokracije kao što su referendumi i opoziv. Švicarska se nerijetko uzima kao primjer vrlo uređene i uspješne demokratske zemlje u kojoj građani učestalo izravno sudjeluju u donošenju političkih odluka na referendumima. S obzirom da se u Švicarskoj referendumi na federalnoj razini raspisuju u prosjeku četiri puta godišnje, njezino uređenje nerijetko se naziva referendumskom demokracijom.
Taj instrument izravne demokracije potencijalno je opasan, a toj tvrdnji u korist svjedoče dva poznata primjera. 2016. godine u Švicarskoj je raspisan referendum na federalnoj razini na kojem su građani mogli odlučiti žele li uvođenje osnovnog dohotka od 2 300 eura koji bi svaki mjesec primali građani koji su duže od pet godina u toj zemlji. Federalna vlada usprotivila se toj ideji tvrdeći da Švicarska je bogata zemlja, ali njezina ekonomija nikako ne bi mogla izdržati takav pritisak. Ipak, na referendumu je odbačena ta ideja. U suprotnom, prema izračunu Sveučilišta u St. Gallenu, Švicarska bi morala drastično povećati porez na dodanu vrijednost kako bi pokrila veliku proračunsku rupu. Neki su ekonomisti predviđali da bi takva izdašna socijalna davanja dovela do kraha švicarske ekonomije i ubrzo uvela Švicarsku u nezapamćenu ekonomsku krizu. Drugi je primjer iz 2009. godine još poznatiji, a vezan je za referendum o tome treba li zabraniti daljnju izgradnju minareta u kompleksu džamija u Švicarskoj na kojem su švicarski građani, suprotno očekivanjima javnosti, odlučili da se Ustavom zabrani gradnja minareta. Takva je odluka bila suprotna Europskoj konvenciji o ljudskim pravima te UN-ovim odredbama koji obvezuju Švicarsku jer je diskriminatorna prema islamskoj vjerskoj zajednici.
Nadalje, kao veliki izazov za zagovaratelje izravne demokracije nameće se nedostatna volja građana da sudjeluju u političkom procesu. Izborno je pravo u zapadnim demokracijama prošireno do svojih krajnjih granica. Jedino su još preostale rasprave treba li spustiti dobnu granicu i omogućiti glasovanje osobama koje nisu punoljetne kao što je to učinjeno u Njemačkoj, Austriji, Škotskoj i u još nekim zapadnim demokracijama. Usprkos tome, erozija političke participacije sve je vidljivija analizirajući podatke o izlaznosti na parlamentarnim izborima, posebno one podatke o mlađim dobnim skupinama.
Graf 1. Graf prikazuje prosjek izlaznosti na parlamentarne izbore svih zemalja članica EU, izuzev Cipra (samo predsjednički izbori), Francuske, Portugala i Rumunjske (parlamentarni i predsjednički izbori) u razdoblju od 1990. do 2014. godine (izvor: Eurostat).
Za takvo stanje može se kriviti političke elite zbog iskrivljavanja volje naroda, no razlog političke alijenacije ne leži samo u tome, već i u rastućem individualizmu i, posljedično, pomanjkanju socijalnog kapitala. Naravno, izravna demokracija zahtijeva puno višu razinu informiranosti i uključenosti građana u proces kolektivnog donošenja odluka od predstavničke demokracije. Malo je vjerojatno da će velik broj građana od trenutka punoljetnosti do kraja života gotovo svakodnevno izdvajati vrijeme kako bi se informirali i sudjelovali u političkom procesu. Štoviše, teško je zamisliti pojedinca, a kamoli društvo, koji je uključen u sva područja, od monetarne i fiskalne politike preko pravosuđa i uprave do znanosti, obrazovanja, kulture i turizma, u kojima se donose kolektivne odluke. Prema tome, osuđeni smo na povjerenje jednih u druge.
.
.
.
Comments