Jedna od najsloženijih tema u psihologiji je razumijevanje vlastitih misli i odluka. Na kraju dana, svi imamo ili želimo imati osjećaj da kontroliramo svoje živote. Ipak su to neki od ključnih aspekata ljudskog iskustva. Kao i mnogim drugima prije nas, nameće nam se pitanje: koliko smo zapravo svjesni svojih odluka i imamo li doista slobodnu volju? Jesmo li u potpunosti produkt svoje genetike te time podložni nevidljivim i podsvjesnim utjecajima? Bilo bi nerealno za očekivati da ćemo danas odgovoriti na sva ova pitanja, ali vam možemo ponuditi neke vlastite ‘mrvice’ koje će vas potaknuti na dublje razmišljanje i možda otvoriti nove perspektive.
Velik dio našeg odlučivanja odvija se bez našeg znanja i kontrole. Disanje je, većim dijelom, proces koji se automatski odvija, no možete ga i svjesno kontrolirati. Baš kao što ne razmišljate o svakom udahu i izdahu, ne razmišljate uvijek svjesno o svakoj odluci koju donosite. Ovo je vrlo apstraktan način razmišljanja kada ga primjenjujemo u svakodnevnom životu, međutim, sigurno postoje situacije u kojima se prepoznajete da djelujete "automatizirano". Time dokazujemo da mnoge odluke koje donosimo svaki dan nisu donesene svjesno, već su rezultat podsvjesnih mehanizama.
Ovo je također vidljivo kada promatramo različite biološke faktore. Primjerice, studije na blizancima. Zbog svoje genetske sličnosti blizanci su interesantna demografija za promatranje. Blizanci s gotovo identičnim genetskim naslijeđem često razvijaju zapanjujuću razinu sličnih obrazaca ponašanja, čak i ako su odrastali u potpuno različitim sredinama. Ranije navedena tvrdnja potkrijepljena je raznim istraživanjima koja pokazuju da se mnogi aspekti osobnosti, poput temperamenta i inteligencije, u velikoj mjeri mogu pripisati nasljednim čimbenicima. Procjenjuje se da genetika čini čak između 40 % i 60 % varijacije u ponašanju. Ta ista istraživanja ukazuju da između blizanaca postoje zapanjujuće paralele, od karijernih izbora do hobija i preferencija u svakodnevnim odlukama. Iako geni ne kontroliraju svaku pojedinu odluku, rezultati ovih studija nas potiču na razmišljanje o tome koliko je naše ponašanje zapravo unaprijed određeno, a koliko prostora ostaje za pravu slobodnu volju. To jest: Koliko su naše odluke zapravo naše?
Možda počinje zvučati kao da smo robovi vlastitih automatskih procesa, no to ne znači da nemamo apsolutno nikakvu kontrolu nad njima. Na kraju dana, ne želimo postati egzistencijalisti, već želimo produbiti svoje razumijevanje vlastitog okruženja.
Sloboda kao spektar
Jedna od modernih teorija koja nastoji pomiriti slobodnu volju i determinističke uvjete jest ideja da se sloboda može prikazati na spektru. Odluke nisu uvijek crno - bijele, potpuno slobodne ili potpuno predodređene. Nismo definirani našim genetskim kodom i “automatiziranim” procesima, no moramo biti svjesni njihove važnosti. Pokušajte slobodu razumjeti kao spektar na sljedeći način: ako je osoba prisiljena na odluku prijetnjom nasiljem, njezina sloboda je ograničena, ali ne i potpuno odsutna. S druge strane, kada donosimo odluke pod utjecajem društvenih normi, naše su odluke također ograničene, ali na suptilniji način. Iako se tehnički možete pojaviti na sastanku u trenirci, naravno da to nećete učiniti jer to nije društveno prihvatljivo.
Ova teorija "spektra slobode" omogućava dublje razumijevanje donošenja odluka u stvarnim situacijama. Neke odluke su slobodnije od drugih, ovisno o kontekstu i pritiscima koje doživljavamo. Umjesto da pitamo "Jesmo li slobodni?" možemo pitati "Koliko smo slobodni u određenim situacijama?"
Kako se suočiti s problemom morala i odgovornosti?
Prihvatimo li ideju da slobodna volja ne postoji ili da je pak djelomična, moramo se suočiti s posljedicama na moral i odgovornost. Ako su naše odluke pod velikim utjecajem čimbenika izvan naše kontrole, kako možemo biti potpuno odgovorni za svoje postupke? Ovo pitanje posebno je važno u kontekstu pravde i etike. Primjerice, kako možemo suditi nekome tko je počinio zločin, ako znamo da je odrastao u traumatičnom okruženju koje je snažno utjecalo na njegovo ponašanje?
U psihologiji, koja je u ovoj debati od kritičke važnosti, ovo pitanje se razmatra kroz ‘jednadžbu’ rizika i zaštite. Njena važnost dolazi do izražaja kod - Je li počinitelj bio lud? - slučajeva gdje, kada bi jednostavno prihvatili koncept nepostojanja slobodne volje svi bi mogli reći: “ah, ali to sam morao napraviti”. Odgoj, socijalno okruženje i biološke predispozicije mogu oblikovati našu osobnost i odluke, ali svijest o tome može pomoći u preuzimanju veće odgovornosti za vlastite postupke. Upravo tako, unatoč ograničenjima slobodne volje, možemo postati aktivniji sudionici u donošenju odluka.
Borba sa samim sobom
Nikada nećemo moći eliminirati sve vanjske i unutarnje faktore, ali možemo bolje razumjeti kako oni djeluju i tako djelomično dobiti osjećaj kontrole. Postoje načini kako možemo povećati svijest o vlastitim odlukama. Psiholozi često preporučuju tehnike poput ‘mindfulnessa’ i kognitivno-bihevioralne terapije (KBT) koje mogu pomoći ljudima da postanu svjesni svojih misaonih procesa i emocionalnih stanja, te da prepoznaju kako automatske misli utječu na njihovo ponašanje. Kada prepoznamo ove obrasce, moći ćemo bolje razumjeti zašto donosimo određene odluke te ih i u nekim slučajevima izmijeniti.
Konačno, iako naše odluke možda nisu u potpunosti slobodne, one nisu ni potpuno determinirane. Postoje trenuci kada smo svjesniji i kada možemo bolje upravljati svojim ponašanjem, ali postoje i trenutci kada podsvjesni mehanizmi preuzimaju kontrolu. Prihvaćanjem ove složene dinamike možemo se osloboditi iluzije da moramo biti potpuno autonomni, što nam omogućuje veću fleksibilnost u donošenju odluka. Umjesto da se opterećujemo pitanjem slobodne volje, trebamo se fokusirati na povećanje svijesti o svojim odlukama. Sloboda ne mora biti apsolutna; ona je proces, tanka linija između vanjskih utjecaja i unutarnje samosvijesti.
Comments