-”Kada ste zadnji puta bili u kazalištu?”
-”Ne sjećam se. Davno je to bilo.”
I tako odgovara većina kada im se uputi ovo pitanje.
Digitalizacija svijeta se odvija u svim dijelovima naših života, te kako generacije odrastaju na internetu, tako životne lekcije pronalaze na društvenim mrežama, a onu vrlo važnu dozu kulture upijaju preko malih ekrana, pasivnih piksela, ne razmišljajući uopće o živoj sceni kazališta.
Gledališta sijede i stare, a kazališta postaju sve više mjesto elitne kulture samo za one koji imaju višak vremena i novca.
No zašto je tomu tako, kada je potražnja za zabavom u današnje vrijeme sve veća?
Money makes the world go round
Postoji nekoliko vrlo jasnih, čvrstih pa možda i opravdanih razloga zašto, a najlakše je poći od onog financijskog koji je uvijek prvi na pameti.
Ako ste ikada išli u kazalište, prvo što ste mogli primijetiti jest da ono baš i nije jeftino. Naravno, to ovisi od kazališta do kazališta, ali kada želimo ići u kazalište, biramo predstavu koju ćemo gledati, a ne kazalište koje ćemo posjetiti. Uzmimo u obzir da je sama količina kazališta po gradovima vrlo mala (osim ako govorimo o Zagrebu koji kao veliko kulturno središte nudi i veći izbor) pa je i samim time naš izbor ograničen. Kao student, rijetko tko bi izdvojio oko 70 kuna za kazališnu kartu, a nekada su karte i puno skuplje. Neka kazališta, na sreću, nude studentske popuste pa tako možete proći nešto jeftinije. Tako je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku cijena pojedinačne karte za studenta 40 kuna, dok u Zagrebu u HNK-u ostvarujete pedeset posto popusta (naravno, na nešto lošije kategorije mjesta). No sve u svemu, ako se razmisli o tome, to nije ni tako loša cijena usporedimo li to s jednim obrokom u McDonaldsu gdje za jedan McMenu date također otprilike 40-50 kuna. Stvar je u tome što ćete radije odabrati. Tako da, ukoliko imate iksicu, svakako preporučujem da iskoristite te pogodnosti pa jednom zamijenite McDonalds s 2-3 sata kulture i umjetnosti koja nastaje točno ispred vaših očiju. S druge strane, tu su mladi koji nisu studenti i koje će cijene od 70, 80 pa nekada i 90 kuna sigurno obeshrabriti i udaljiti od kazališta te će kazalište zamijeniti onim puno pristupačnijim kinom kojega mogu srijedom posjetiti za samo 25 kuna. Također, zašto odvajati tolike novce za samo par sati zabave kada na internetu možemo pristupiti neograničenoj količini besplatno?
No, kazalište nije samo zabava, ono je puno više; ono budi kulturu u nama, ispunjava nas živom umjetnošću i donosi nam brojne svjetove - one realistične i one ispunjene fantazijom - na daskama jedne scene koja odiše velikim količinama kreativnosti.
A je li toliki novac vrijedan toga?
Sljedeće što se dovodi u pitanje su programi kazališta. Koliko je ono što nam je dostupno - od klasika pa da novijih i originalnih scenskih djela koje možemo vidjeti na daskama naših kazališta - usmjereno na mlade? Koje su to predstave okrenute mladima, pričaju o problemima mladih i dotiču se tema koje se pojavljuju u njihovim životima? Tu se opet treba naglasiti dostupnost i raznolikost kazališta u gradovima. Ukoliko ste student u Zagrebu, imate sreće jer je tu mnoštvo kazališta (Od ZKM-a do Kerempuha i Gavelle te brojnih drugih profesionalnih i amaterskih kazališta) koja nude široki i raznoliki repertoar predstava među kojima ćete sigurno naći nešto za sebe. No, smatram da nije nužno stavljati na repertoar predstave za mlade kako bi se doprelo do njih. To se lako može napraviti s puno različitih predstava, ponajviše možda komedija, budući da su mlađi često skloniji komedijama, nego nekim politički nabijenim drama ili tragedijama. Tako se na daskama HNK u Osijeku nedavno pojavila nova predstava “San ljetne noći”, vrlo poznata komedija Williama Shakespearea koja nije direktno okrenuta mladima, ali je izvrsno napravljena i uistinu zanimljiva te predstavlja Shakespeareovo djelo na novi, potpuno originalan način spajajući Shakespeareove stihove sa modernim značajkama i svakodnevnim govorom. Ona ostaje vjerna Shakespearijanskoj tradiciji, ali joj daje moderan štih. Ako se planirate počastiti odlaskom u kazalište, svakako preporučam ovu predstavu jer sigurno nećete požaliti.
Lako je zaključiti kako je najučinkovitiji način da kazališta privuku novu publiku - obogatiti svoj program univerzalnijim predstavama te predstavama koje se ne viđaju tako često. Potrebno je dovesti i predstave s progresivnim idejama i povezanim sukobima koji grade emocionalne veze između umjetnika i publike. Kontroverzne teme ne bi trebale stvarati strah redateljima i kazalištima jer bi izvedba koju gledatelji vide na pozornici trebala biti početak razgovora, a ne kraj. Dok su interesi mlađih generacija promjenjivi i nepredvidivi, pravi je izazov uspješno integrirati raznolik, različit i eklektičan program koji se sviđa ciljanoj publici bez izbacivanja predstava koje privlače vjerne pokrovitelje.
U kazalištu treba biti “fin”
Ako niste odgojeni da idete u kazalište, manje je vjerojatno da ćete ići samo iz hira. Neki ljudi misle da bi druge mogao odbiti "kazališni bonton": kako se ponašati, kako se obući... Definitivno mislim da bi ovo moglo biti istina, ali ipak nekakav bonton treba postojati iako se on ne bi trebao smatrati rigoroznim ili elitističkim. Svakoga bi dekoncentriralo slikanje mobitelom ili šuškanje paketima čipsa ili žvakanje kokica u kazalištu.
Ponekad se kazalište može smatrati "elitističkim" i da mladi, koji nisu posjetitelji kazališta, nisu dobrodošli. Ovo se mora promijeniti jer je realnost da je kazalište za SVE. Svi koji su zapravo angažirani u industriji to znaju i zapravo ne postoji razlog zašto mladi ne bi bili većim dijelom publike nego do sada.
Tu naravno postoji i osobna preferencija, tko voli, a tko ne voli takvu vrstu umjetnosti, ali smatram da bi se o kazalištu više trebalo pričati te da bi izlazak u kazalište jednom u dva ili tri mjeseca (ako ne i češće) trebao postati normalnom i učestalom pojavom kao što je i odlazak u kino.
Što možemo saznati iz prve ruke?
Ovaj puta sam imala posebnu priliku porazgovarati o ovome s glumcem i ravnateljem drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, Miroslavom Čabraja, te ga pitati par pitanja o kazalištu i mladima danas, kako bi iz prve ruke vidjeli kako stvari stoje, recimo to tako, na ovoj sceni.
Prije nego što ste se počeli baviti glumom, studirali ste pravo. Kako se rodila želja za kazalištem? Jeste li kao učenik i student često posjećivali kazališta?
Zapravo, oduvijek sam volio kazalište. No to s 18 godina nisam znao. Lutao sam. No, kada se otvorila Umjetnička akademija u Osijeku kao da mi je nešto zazvonilo u glavi da se moram vratiti u rodnu Slavoniju i nešto dati, nešto reći. Spakirao sam kofere i rekao svom vjenčanom kumu s kojim sam tada bio cimer i najbolji prijatelj da idem iz Zagreba. Mnogi su mi se smijali, jer, kao, nitko ne mijenja Zagreb za Osijek, a ja sam upravo napravio to. Uvijek sam bio kontra. Nisam pogriješio.
Što se tiče drugog dijela pitanja, odgovor je da, išao sam i kao učenik i kao student. Budući da sam pohađao Pazinski kolegij-klasičnu gimnaziju, išao sam na sve predstave u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeku, kako dramske tako i glazbene. Za to su zaslužni moji profesori iz engleskog jezika i glazbene kulture, Živko Nižić i Marica Ursić.
Što smatrate da je problem u količini zainteresiranosti mladih za kazalište?
Pretencioznost. Često se pretenciozno pristupa poslu i gleda se samo na uspjeh, ne osluškuju se ansambli. Isto je i u politici. Ambicija je prva stepenica pred propast. Svakodnevno smo bombardirani, tabloidno i televizijski, hvalospjevima raznih ravnatelja kazališta matematičkim podacima koliko je koje kazalište dobilo nagrada, koliko je imalo posjetitelja, no sve to nije mjerilo kvalitete programa. Kazališta nisu politika, pretencioznost, pompoznost i matematika. Različitost, sloboda, kvalitetna repertoarno-razvojna politika kazališta, djelatnici, sposobnost mijenjanja kulturno-nacionalnog identiteta, promjene. To je kazalište. I ne samo to. Ide se često utabanim stazama, a umjetnost ne poznaje utabane staze. Umjetnost skreće. Upravo za tim žudi studentska populacija. Za buntom, za nekom neutabanom stazom, za greškom, za glasom koji propitkuje, unutarnjim i vanjskim. No, kada ćete ako nećete sada. Bunt prepoznaje bunt. Ono što im mi trebamo dati jest umjetnički bunt, pri tome ne zaboravljajući na našu konstantnu publiku. Dakle, mlađu publiku ne treba tjerati u kazališta, treba ih zainteresirati.
U razdoblju Vašega rada u HNK-u u Osijeku, možete li primijetiti povećanje ili opadanje zainteresiranosti mladih u kazalište, tj. nekakvu promjenu u demografiji publike?
Treba, prije svega, naglasiti da publiku dijelim na tri grupe: pretplatnike, školsku publiku i publiku koja karte kupuje u slobodnoj prodaji. Tako ih i demografski treba i gledati. Premijerna publika je najvećma srednje do starije životne dobi, dok je mladih u minimalnim postotcima, barem što se Osijeka tiče, dok je školska publika, kako i samo ime govori, u principu mlađa, ako izuzmemo profesore, dok je publika koja kupuje karte u slobodnoj prodali opet većinom srednje ili starije životne dobi. Zašto je tomu tako, odnosno zašto mladi u većem broju ne dolaze u kazalište, tema je za širu raspravu. Više je čimbenika koji utječu na to. Prije nekoliko godina napravljena je i studija koja propitkuje tu temu i došlo se do zaključka da mladi, posebno sveučilišna populacija, smatraju kazalište elitističkim mjestom koje zahtjeva određeni dress code, onda, mjestom za koje ga nisu zainteresirali ili roditelji ili nastavnici u osnovnoj ili srednjoj školi, te tako i ta osoba nije predavala previše pažnje tomu, i na kraju mjestom koje ne nudi druge sadržaje osim predstave same. No, moram dodati tu i okolinu i društvo u kojem živimo, kao čimbenike i trenutnu apatiju u istom. No, kazalište je tijekom tisućljeća prolazilo kroz razne krize, od identiteta do publike, ali uvijek se ukazivalo svijetlo na kraju tunela. I sada se ukazuje. Ohrabruje to, a i daje mi, onda, za pravo vjerovati u bolje sutra jer smo i u doba najveće zaraženosti bili popunjeni koliko je bilo odobreno, što će reći da su ljudi željni kulturnih događanja i odlazaka u kazalište. Žalosno je samo to što je kazalište, u očima mladih, postalo simbolom političkog prestiža, kao i kultura uopće. To treba ispraviti. HNK u Osijeku je nacionalno kazalište, i dio je nacionalne kulture. Kultura je jedan od preduvjeta postojanja jednog naroda, stoga je deplasirano govoriti o važnosti našeg kazališta, ili bilo kojeg drugog, za grad ili regiju kada je ono dio nacionalnog identiteta. Koncert bilo kojeg KUD-a može napuniti kazalište, a oni se time bave amaterski, i za zaključiti je: za bilo koju izvedbenu umjetnost, na bilo kojim razinama, uvijek je bilo i bit će interesa. I to je pljuska svima onima koji kažu: što će nekom kazalište, ne treba nam kad je toliko skupo i nema profita. Isto tako možemo reći: Što će nam elektroprivreda jeftinije su svijeće, a i ljudi su već živjeli bez nje? Što će nam industrija, od nje se bogate samo moćnici itd. Najlakše je relativizirati stvari, paušalno ih promatrati i čekati da se problemi sami riješe. Treba početi djelovati. Na svim poljima. Sad. Za buduće generacije.
I za kraj...
Zahvaljujemo se gospodinu Čabraji koji je u svojim odgovorima ponudio i rješenja upravo ovih problema i, nazovimo to tako, kazališnih stereotipa. Da se lako zaključiti iz svega ovoga, da je kazalište institucija otvorena prema svima, no naravno, stvar je i osobnog ukusa čovjeka. Problemi postoje, ali nisu nerješivi. Ako želimo stvoriti i njegovati sljedeću generaciju dramaturga, kostimografa, redatelja, glumaca i drugih kazališnih umjetnika, te osigurati da kazalište u budućnosti ostane važna i potrebna institucija, kazališni svijet se ne treba okretati profitu i tamo gdje ga ima najviše, već postati otvoreniji i privlačniji za mlade te tako pobuditi potrebu za kazališnom umjetnošću u njima, bez da se odalje od svoje već vjerne publike. Na prvu, zadatak se možda čini jednostavnim, no on nije nimalo lak, a samu ulogu u privlačenju mladih ne treba dati samo kazalištima. Tu ulogu trebamo igrati i mi mladi te tako pokazati našu želju i zainteresiranost, u nadi da ćemo uistinu uspjeti dostići cilj i smanjiti udaljenost između kazališta i mladih.
Comments