Nemoguće je ne zapitati se što nam ostaje a što odlazi
u postpandemijskoj budućnosti koja (nadam se) dolazi:
Jaka svijetla iz malih ekrana, online nastava i rad iz stana,
maskama prekrivena blijeda lica
usplahirena poput kakva roja ptica.
Miris dezinfekcijskog sredstva na podu, rukama, zidu, stolu
i još nekoliko obližnjih mjesta
prožima prostor naših ljudskih gnijezda
i ispire se lako, uz vodu.
To cijelo bijedno zdanje
puni naše duševno stanje,
razmrskano i samotno granje
isprepleteno drži
ono malo srži što je još svatko imade.
Dovoljno tek onoliko da se ne poludi,
samo poluprazna ljuštura ljudske ćudi,
ni manje ni više.
Samo toliko i ostaje poslije kiše i suza,
lažnih glasina, prijevara, urota
i još sto čuda što tako spremno odjekuju
iz usta nas, naših političara
i raznoraznih pobunjenika
na trgovima punim
onih što su nekad bili ljudi
a danas su sablasti,
sutra koronaši,
a prekosutra ih neće biti.
Papiri, papiri, potvrde, papiri...
Pfizer? Ne, Johnson.
Papiri, opet papiri.
Pozitivno, negativno,
možda samo negativa.
Tužbe, opravdanja, pretvaranja i izgovori.
Nitko neće reći: "Da, ovako je trebalo biti. Ispravno se postupilo".
A zašto i bi?
Nema ih više.
Naših baki, roditelja, djedova, strina i ujaka,
teta i tetaka, rođaka i prijatelja,
a možda ne bude ni nas.
Tko su naši kolege, naši profesori?
Hoću li moći jednog dana za 10 godina mahnuti im sa ulice
ili ću proći pokraj njih
ne prepoznavši im lica?
Krivnja, ljutnja, žalost i samoća.
Osjećaj nepravde nad izgubljenim prilikama,
onima koje nismo mogli upoznati,
prijateljima koje ne znamo i nikad nećemo znati,
osobama kakvim nećemo biti.
Dodir kao hrana, bliskost i maženje.
Zatvorit će se rana samoće u nama.
Ponovno, bez straha,
uzet ću tvoju ruku u svoju
i povući te prema naprijed.
Zajedno ćemo skakati, valjati se, smijati.
Ponovno ću ćuti tvoje riječi
bez metalnog prizvuka mobitela i laptopa,
bez filtera, tehničkih poteškoća i blještavila ekrana.
Vidjet ću te, napokon, oči u oči,
bez grubog svijetla stolne lampe
i udahnuti poznati miris tvoje kose.
Tu smo, ti i ja,
svatko na svojoj strani ekrana.
Opet se pretvaramo da smo bliski
i da nas ne razdvaja
nepremostivi zid pandemije.
Posvećeno Stelli Vlasnović.
Hvala na inspiraciji!
Comments