Svi smo imali priliku iskusiti taj trenutak. Stojeći pred publikom, s grlom suhim kao Sahara i rukama koje se tresu toliko da bi mogle zasvirati poput cijelog tamburaškog benda. U tom trenutku shvaćamo - riječi koje smo tako pomno vježbali više nisu naš najveći problem.
Možete izvesti najbolji govor u povijesti govora, bolji i od govora Martina Luthera Kinga, ali ako vaše tijelo šalje poruku: “Ne slušajte me, ja nisam ovdje” ili vam glas vibrira od straha, publika će reagirati na to, a ne na vaše riječi. Asertivna komunikacija nije samo vještina, ona je eliksir koji spaja riječi, ton, stav i govor tijela. Time stvara moćnu kombinaciju koja vam omogućuje da prenesete jasnu i uvjerljivu poruku.
Dobro došli u svijet neverbalne komunikacije, gdje često nije bitno što govorite, već kako izgledate dok to govorite.
Pogled koji je pobjegao na godišnji
Da se razumijemo, većina ljudi u publici zapravo ne obraća toliku pozornost na svaku izgovorenu riječ. Oni nas ‘čitaju’. Skeniraju svaki trzaj ruke, nagib ramena i pokret očiju, a kada govorimo o javnom nastupu, sigurno je da sve što radimo svojim tijelom i licem zapravo nadilazi važnost naših riječi.
Zamislite situaciju - spremate se za izlaganje na sastanku te ste pomalo napeti. Dok započinjete, vaši pogledi lete svugdje po prostoriji. Svugdje, osim na ljude. I dok vi vjerujete da je to manje strašno nego li da ih gledate u oči, oni, naravno, čitaju nešto sasvim drugo: nesigurnost. Ljudi strah mogu pročitati u milisekundi. Gledanje ‘tamo negdje’ signalizira da niste dovoljno prisutni, da želite biti bilo gdje samo ne ovdje sa svima njima. Tako samo osiguravate recept za katastrofu.
“The eyes, Chico, they never lie"
Istraživanja pokazuju da kontakt očima može pobuditi osjećaj autoriteta i povjerenja. Ako vam je neugodno gledati ljude ravno u oči, postoji trik: gledajte ih između obrva ili u čelo. Oni neće primijetiti razliku, a vi ćete izgledati sigurnije.
Zašto nam je kontakt očima toliko zastrašujuć? Jer otkriva sve. Kada gledamo nekoga u oči, govorimo mu da smo tu, da smo prisutni i da smo spremni biti iskreni. Naravno, to je jako zastrašujuće. Međutim, kad se taj prvi neugodni trenutak prebrodi, osjećamo se kao da zapravo kontroliramo situaciju jer znamo da smo ‘in tune’ s publikom.
Drama u 3D-u
Jedna od najvećih grešaka koju radimo kada smo nervozni je uvlačenje tijela; ramena idu prema naprijed a glava prema dolje. Kao da želimo nestati. Taj stav izgleda kao da smo slučajno zalutali na, primjerice prezentaciju, bez obzira na to što smo proveli sate pripremajući se. Iako je banalno, ljudi na to reagiraju kao na znak koji odašilje poruku da nismo sigurni u ono što govorimo. Zato, prije nego li krenete s govorom, uzmite nekoliko dubokih udaha, ispravite leđa i uskladite tijelo s porukom. Ponašajte se kao da imate pravo biti tu ( ‘spoiler alert’: što itekako imate!). Zaboravite onu frazu “Zamislite da su svi u publici u donjem rublju”, to vam neće pomoći. Umjesto toga, zamislite kako vam svi žele pomoći da uspijete.
Ne bojte se zauzeti prostor: stavite ruke na bokove, pustite ih da slobodno gestikuliraju kad pričate. Zauzimanje prostora podsjeća vas (i publiku) da ste važni, iako je to možda malo ‘cliché’. Svaka promjena drži pažnju i vraća fokus na vas, što je u ovom slučaju poželjno.
Tišina koja govori više od riječi
Činjenica je da vaš glas ima nevjerojatnu moć. Ton, ritam, čak i pauze koje radite, mijenjaju cijelu atmosferu u prostoriji. Svi smo doživjeli onaj jedan zastrašujući trenutak kada nam glas ‘zadrhti’, ton padne ili postane previše tanak, a publika osjeti svaki milimetar te nesigurnosti. Ključ? Duboko dišite. Naš glas nije onaj koji mi mislimo da je, a ako ste ikada bili iznenađeni slušajući vlastite glasovne poruke, znate točno o čemu govorim.
Moćan zvuk nije rezultat vikanja, već pažljivo odabranog tona u svakom trenutku, kada s namjerom usporite kod ključnih rečenica, pauzirate i pustite tišinu da odradi dio posla. Publika se osjeća kao da ih vi ‘vodite’, to jest kao da svaki vaš trenutak ima smisao. Iako ste možda unutra prepuni adrenalina, vani trebate biti smireni i kontrolirani.
Kad srce vodi, ruke prate
Što radite kad komentirate nešto važno sa svojim prijateljima? Koristite ruke, zar ne? Pokreti su prirodan način izražavanja strasti i povjerenja. Nema potrebe da ih sakrijete. Strast nije samo nešto što osjećate, već je to nešto što prenosite. Kad govorite o nečemu što vas zanima, vaš ton postaje živahan i energičan, a publika zainteresirana i angažirana. Primijetit ćete da vas slušaju pažljivo, kao da vaša energija prelazi na njih.
Dok ‘mašete’ rukama, obavezno držite dlanove otvorene prema publici i nemojte se bojati pokazati emocije, ljudi se najlakše povezuju kad osjete iskrenost. To šalje poruku otvorenosti i pristupačnosti. Kad pričate o nečemu što vas inspirira, vaša energija prenosi se na ljude oko vas i čini vaš govor nezaboravnim.
Izbjegavajte previše obrambenih pokreta: prekrštene ruke, zatvoreni dlanovi i slično. Sve to publika, podsvjesno, interpretira kao znak nelagode ili nesigurnosti.
“Fake it till you make it”
Ako se ponašate samouvjereno, vjerojatno ćete se s vremenom i osjećati tako. To nije fraza iz motivacijskih postera, već istražena činjenica! Zato, ispravite se, zategnite ramena (ali ne kao vojnik u mimohodu) i dišite duboko.
Budimo realni, nitko od nas se ne osjeća sigurnim 100% vremena. Međutim, kada radimo na svom govoru tijela i glasu, s vremenom dobijemo osjećaj kontrole. Tajna je u ‘lažiranju’ dok se isto ne pretvori u istinu. Niste odmah savršeni? Normalno da niste, to je u redu. Ni najpoznatiji svjetski govornici nisu od početka uživali u svojim nastupima. Da smo svi odmah uspješni u svakoj stvari u kojoj se okušamo, sve bi bilo dosadno.
Zapravo, čak i uz sav ovaj trud, nesigurnost nikada neće nestati. Ali s praksom, naučit ćete da je asertivna komunikacija ona u kojoj dominira neverbalno. Zato, čak i ako riječi malo ‘zapnu’, vaše držanje, pogled i ton će govoriti dovoljno glasno umjesto vas. Dovoljno da publika povjeruje da vi sami vjerujete u ono što govorite. To je prava snaga asertivne komunikacije.
Comments