Dan je bio vruć i sunčan. Ispred Iranske ambasade kakofonija i galama punila je ulicu. Novinari, još novinara, kamermani i aktivisti, svi oni su se okupili da osvjedoče prizoru Samaneh Fatemeh Riehani, hrabre Iranke koja je tog dana odabrala istupiti za sebe, svoje sestre i žene Irana koje su svaki dan u opasnosti i koja je u očaju rezala kosu.
Aktivisti okruženi novinarima i držeći transparent „NE MOGU NAS SVE POBITI“
Samaneh (druga na desnoj slici) pobjegla je iz Irana s troje djece pred svojim nasilnim mužem za kojeg su je sa 16 godina udali, a koji ju je tukao. Nakon što joj je zaprijetio izliti kiselinu na lice, pokušala je potražiti pomoć, no, kad se obratila tamošnjoj policiji, rekli su joj: „Vratite se nakon što je izlije. U međuvremenu idite doma.“
„Vratite se nakon što je izlije. U međuvremenu idite doma.“
Takva je brutalnost u Iranu uobičajena i popraćena pokušajima zataškavanja nasilja. Žene nisu jedine, ali jesu najčešće žrtve. Tisuće su umrle zadnji put kad je bio isključen Internet. Sada se to događa opet. Smrt mlade Iranske studentice Mahse Amini, posljedica brutalnog premlaćivanja zbog „pogrešnog nošenja hijaba“ djelovala je kao katalizator. Žene diljem svijeta protestiraju, pale hijabe i opiru se vlasti, ali, za aktivistice u Iranu, zauzimanje za sebe često nosi smrtne posljedice. Nakon Mahse na red je došla 20-godišnja Hadis Najafi. Ubijena je sa 6 metaka zbog borbe za osnovna građanska i ljudska prava. Pravo na slobodu, sigurnost i život bez opresije. Stajala sam s njima i držali smo natpis i nakon što je otišla rijeka glasnih novinara i bezobzirnih kamermana koji su uplakanoj ženi bez ustručavanja gurali kameru u lice, jer, čemu suze ako ne za dobar šou? Nije, na kraju dana, bilo bitno tko je ona, zašto se bori, koliko strahuje za svoje 3 sestre u Iranu jer s njima ne može stupiti u kontakt. Isključili su Internet da nitko ne vidi nerede i smrti. Glavno je bilo da je kamera dobila svoj spektakl i svi se mogu razići. Većina je to odmah i učinila. Odbjegli pramenovi kose kotrljaju se po cesti, a zgrada veleposlanstva šuti. Zaključana vrata, par čuvara i spuštene rolete. Skrivaju li se iza kapaka ili ih uopće i nema? Čak se i zastava pognula u sramoti.
Odrezani pramenovi Samanehine kose
Zgrada Iranske ambasade s dva čuvara
"Čak se i zastava pognula u sramoti"
Od protesta u Zagrebu prošlo je tjedan dana i tužno je vidjeti komentare na društvenim mrežama, što od muškaraca, a što od žena: „Što nije obrijala glavu? Onda bi to još nešto i značilo. Neš' ti malo kose. Koja smijurija.“
Što nama znači šišanje? Mala promjena frizure? Irankama je kosa jednaka ljepoti i časti. Ismijavati težinu nečijih vrijednosti iz perspektive nas, zapadnog društva, zar je to najbolje što možemo? Imam potrebu tako progovoriti i o još jednom problemu koji me neizmjerno bode u oči, a to je kompletno neshvaćanje svrhe prosvjeda. Nitko ne misli da će se Iranska vlada iznenada pokajati, stati, ispričati se. Nismo naivni. Cilj je pružanje podrške, dizanje svijesti o tome što se događa i kome, tko je za to kriv i gdje smo u svemu tome mi. Lako je zaboraviti kad nam se čini da smo toliko daleko od ekstremne mizoginije da smo ovdje slobodne živjeti bez straha. Da možemo u svakom trenu otvoriti vrata svojeg doma, izaći na ulicu, pogledati prema nebu i osjetiti toplinu sunca na licu. Da među nama ima i onih koji zbog nasilnika nemaju tu privilegiju. Da borba za mnoge znači smrt. Jasno je onda da osoba koja bez razmišljanja kaže: „Zašto ne protestira u svojoj zemlji? Nismo tu da rješavamo tuđe probleme!“ nije nikad krvava stajala pred čoporom gladnih vukova. Obitelji joj nisu prijetili naoružani ljudi teških šaka i hladnog srca ili to što je toga dana izašla na ulicu i malko krivo na sebe prebacila maramu. Toj osobi nije poznat pojam suosjećanja ili problema društva jer jedino takva bi osoba mogla tako posprdno i hladno reagirati. Ne možemo riješiti problem kao pojedinci. Možemo ipak pokazati da smo ljudi i da možemo stati uz one koji se bore za ideale za koje se vrijedi boriti.
Prije odlaska, a nakon sviju, Samaneh se još jednom okrenula i pogledala prema nesusretljivoj zgradi ambasade. Podigla je u zrak transparent i uputila pogled kao otpor i obećanje: „Ne mogu nas pobiti sve.“
„Ne mogu nas pobiti sve.“
Posljednji otpor Iranskoj vlasti
#solidarno sa ženama Irana #otpor #protest #aktivizam #glas studenta
Comments