Jesen je, početak nove akademske godine, novog života, novih briga i problema. Prva si godina, brucoš. Kako fora ime. Obitelj ti želi svu sreću u novome poglavlju života, prijatelji te ispituju kako ti je na faksu, a tebi se u glavi pojavljuje roj pitanja od kojih ti srce ubrzano lupa i koja pokušavaš potisnuti što dublje u svijest tako da im nikada više ne padne na pamet pojaviti se. Jesam li upisala pravi faks? Je li ovo grad za mene? Kako da pronađem nove prijatelje?
Da skratim, upravo se ovo desilo meni. I ne, nisi jedini ako to misliš.
Kada završavaš srednju školu i planiraš ići na faks, a nisi baš odlučan od 5. razreda osnovne što želiš upisati, mnogi će te savjetovati da upišeš medicinu, elektrotehniku ili računarstvo. Jer što da ne? Tu ćeš uvijek naći posao, baš bi bilo divno imati prvoga doktora u obitelji, tako bi nas učinila ponosnima… Koliko puta sam čula izjave ovakvog tipa. Potrčala sam za tim riječima, upustila se živjeti tuđe neispunjene snove i upisati nešto što me nikada pretjerano nije zanimalo. U glavi sam si stvorila viziju kako je upravo baš to za mene. Ali, nekada stvari ne idu baš onako kako mi to isplaniramo. Malo po malo, svo ono nezadovoljstvo koje je tinjalo u meni izašlo je na površinu. I to se trebalo desiti, kad-tad. Jer, ako ideš za nečim što nije za tebe, neće proći dugo, a da jednostavno kažeš da je dosta. Osim ako nemaš dovoljno hrabrosti oduprijeti se tome.
Nakon prvog predavanja iz Opće kemije, pitala sam se, što meni ovo treba. Tu sam di jesam, sjedim u predivnoj i najvećoj dvorani PMF-a u Splitu, ali ja ne želim ovdje biti. Ne želim 5 godina provesti slušajući nešto što me ne zanima i učiti o reakcijama koje mi nikada nisu bile omiljene. Kada bi me netko pitao kako ti je na faksu, uvijek sam imala spreman odgovor. Odlično, baš mi je super. A istina je bila da sam stekla super nove prijatelje i kolege, ali je situacija u mojoj glavi već bila pomalo kaotična. Samo je jedan semestar bio dovoljan da shvatim da ja imam kontrolu nad svojim životom, a ne netko drugi i da je vrijeme da promijenim svoju budućnost.
Kada sam odlučila promijeniti fakultet, susrela sam se sa jako puno negodovanja, kolutanja očima, čuđenjem i sa velikim brojem pitanja - otkud to? Iskreno, ne znam ni ja. Prestala sam slušati glasove oko sebe, a počela one unutar sebe. One koji dolaze iz srca. I one, koji te nikada neće iznevjeriti.
Nakon silnih prepreka, ipak sam pronašla ono što je za mene. I opet sam se našla sa pogledima punim čuđenja i s pitanjima otkud sad to i zašto?
Da ti otkrijem jednu stvar, dragi čitatelju. Ne moraš ti nikome odgovoriti na ova pitanja niti se ikome trebaš opravdavati. Ako se često puta zatekneš razmišljajući o tome je si li izabrao pravi životni put za sebe, razmisli je li vrijeme da odustaneš i kreneš nekim drugim? Nije bitno kada se to desi, koliko godina u tome trenutku imaš i kako će na to gledati netko iz tvoje okoline. Bitno je da se pronađeš i da uživaš u onome što radiš. Ako i ne bude druga sreća, bit će treća, pa čak i četvrta. Samo nemoj nikada odustati od pronalaska sebe!
Znaš, često se pitam je li ono što studiram zaista ono što želim živjeti. Tek sam sad na drugoj godini osjetila da polako pronalazim sebe, makar ne baš u onim elementima u kojim bi trebala. Nisam uspjela stvoriti veliku mrežu prijatelja ali saznala sam puno o svojim potrebama i interesima. Mislim da je ono što sam upisala u bliskom dodiru s onim što u životu želim, ali na dovoljnom odmaku da posumnjam u svoju odluku. Ipak, ne želim krivudati fakultetima na bazi takve nesigurnosti. Ostat ću zasad na ovoj cesti dok ne dobijem jasniji putokaz il 2 :)
Divan članak :)-